Najgori način kako provesti jutro poslije

izlaska!
Jutro poslije izlaska. 
A najgori način je da si uplatite izlet koji uključuje cjelodnevno hodanje na +40 po najvećoj sunjari.
Slijedi jedan post o kojem nemam baš puno za reći budući da smo na izlet u Ayutthayu krenuli smoreni tek nakon što smo došli iz vana. 
Sve što mogu reći je da je bilo jako lijepo i ukoliko se nađete na Tajlandu definitivno vrijedi uplatiti izlet. Također vam mogu reći da si nikakve izlete ne uplaćujete ukoliko ne namjeravate noć prije eventualno otići na foot massage i spavati da se odmorite jer ova naša opcija nakon kanti i kanti cuge definitivno nije bila najbolja opcija.
Cijena za cijeli dan je oko 100 kuna a uključen vam je prijevoz, ulaznice, vodič i ručak na kraju obilaska. Imate opciju iznajmljivanja bicikla pa sami možete krenuti u obilazak jer ovo što smo mi obišli je samo mali djelić svih hramova ali nakon što sunce uprži i ovo je previše.

U 7 ujutro nas je ispred hotela pokupio kombi koji je nas 10ak vozio do 70 kilometara udaljene Ayutthaye koja je još početkom 18og stoljeća bila milijunski grad i metropola jugoistočne Azije dok ju Burmanska vojska nije sravnila sa zemljom. Danas su njezini ostaci na popisu UNESCO-ve svjetske baštine.

Na izletu smo imali vodiča ali ga apsolutno nismo ništa razumjeli tako da sve što znam o navedenim hramovima saznala sam na internetu. Da se razumijemo, vodič je znao engleski i to je bila prva osoba s kojom smo se susreli da možemo reći da je stvarno znala pričati ali taj njihov naglasak je toliko čudan i toliko izobliče svaku riječ da na kraju jednostavno odustaneš od naprezanja i odlučiš potražiti informacije na netu.

Prvi na redu nam je bio Wat Yai Chai Mongkol. O njemu znam da je i danas aktivan budistički hram a njegov chedi/stupa odnosno toranj u obliku zvona i jedan je od najprepoznatljivijih landmarka u Ajutaji.

               

Hram je sa sve četiri strane okružen zidom uzduž kojega su jednaki kipovi Buddha koji sadržavaju pepeo umrlih, pretpostavljam budističkih monkova koji su tamo školovali.
Neki kipovi su noviji jer ih je većina uništena.

Sljedeći hram na redu nam je bio Wat Maha That koji je bio sjedište vrhovnog budističkog vođe monka u 14. stoljeću a koji je najpoznatiji po glavi Buddhe koja je obrasla u korjenju drveća.

ostaci Buddhinih skulptura

Nakon vucaranja na +40 po toj sunjari, usljedio je još jedan hram na kojega smo se popeli zadnjim atomima snage, prekrasni Tajlandski ekvivalent tornju u Pisi, Wat Phu Khao Thong iliti white temple.

Ana i ja smo krenule na pentranje po tim silnim stepenicama dok je Tomo ostao ubiti oko na klupici u carstvu hladovine.

Bilo je između još nekih stajanja da se vide ovakve i onakve Buddhe a za kraj puta su nam naravno ostavili šećer na kraju, najljepši od svih Ayutthaya Historical Park. Za njega stvarno više nismo imali snage jer je neispavanost učinila svoje, stoga smo si našli klupice u hladovini i zaspali bez obzira što su oko nas prolazili ljudi koji su išli jahati slonove 5 metara dalje. Bitno da je hladovina i da ležimo, kao Buddhice.